Povijest Dubašnice vezana je uz šume hrasta medunca – duba, koji je rastao u plodnom dubašljanskom polju.
Povijesnu Dubašnicu čine tri grupe sela. Dolinja sela: Porat, Vantačići, Turčići, Zidarići, Milčetići, Bogovići, Radići, i Malinska, od kojih se Porat, Vantačići, Zidarići i Malinska skupno nazivaju Vala. Zatim Gorinja sela: Kremenići, Žgombići, Sv. Ivan, Sv. Anton, Strilčići i Sabljići.
Treća skupina sela nosi naziv Poganka,a odnosi se na sela : Milovčići, Oštrobradići, Barušići i Ljutići. Uokolo se nalaze i lokaliteti, već napuštenih sela. U novije doba, u sastav Općine uključen je i Sv. Vid-Miholjice sa selom Maršići.
Kao zaštićena luka, služila je plovilima u davnini kao zaklon i predah od vremenskih neprilika. Dugo je bila nenaseljeno mjesto zbog straha od gusara i nepoželjnih dolaznika. Početkom 19. stoljeća Malinska se počinje naglo naseljavati, ponajviše zbog sve jačeg izvoza ogrjevnog drva za Veneciju, Chioggiju i Rijeku. Grade se pristaništa za jedrenjake i parobrode, širi se prostor luke za prihvat i ukrcaj robe, razvija se trgovina, a od 1866. godine u Malinskoj pristaju i putnički parobrodi.
Brodogradnja u Malinskoj započinje 1927. godine, no luka se nije kroz proteklo stoljeće razvijala kao trgovačka luka, već kao pristanište za putničke i turističke brodove.
Tragovi života na cijelom se području bilježe već u prapovijesno i antičko doba. Tu je živjelo pleme Liburna od kojih su ostale sačuvane gradine. Jedna je nedaleko Porta, a druga na rtu Čuf. U uvali Zaharija na zapadnom dijelu obale, pronađeni su ostaci antičkog stambenog objekta (villa rustica) što svjedoči o ladanjskom životu u doba antike. Doba srednjeg vijeka ostavilo je puno više tragova .
Naseljavanje i razvoj Dubašnice, usko je povezan uz Ivana Frankopana, posljednjeg krčkog kneza. On je 1451. s braćom dijelio posjede, odrekao se onih na kopnu, i dobio Krk. Kako bi što bolje koristio otočni teren, odlučio je dovesti ljude s kopna koji će živjeti na nenaseljenim područjima, obrađivati zemlju i ojačati stočni fond. Povijesni podaci iz jednog glagoljskog misala govore da je uz naseljene Hrvate bilo i prebjega pred Turcima, koje je knez zvao Vlasima ili Murlacima. Stanovništvo se osjetno povećalo te se 1480. uspostavlja samostalna župa, neovisna od Omišlja. I na civilnom planu postaje samostalan komun, kao najmlađa otočna samostalna jedinica – kaštel Dubašnica.
Odlaskom zadnjeg kneza Frankopana, 1480. godine, Mlečani su potpuno zagospodarili otokom i njihova vlast je potrajala na Krku do 1797. godine. Nakon pada Klisa, 1539. uskoci su se nastanili u Senju i predstavljali stalnu prijetnju Krku, koji je pod okriljem Venecije bio na protivničkoj strani. Mjesta koja nisu imala gradskih zidina, kao Dubašnica, postala su česta meta i privlačan plijen njihove otimačine. Takve pljačke više je puta pretrpio samostan i crkva sv. Marije Magdalene u Portu, čiji počeci sežu u 1480. godinu. Mletački providur trebao je pronalaziti veslače na galijama – galijote. Oni koji su odlazili, više se nisu vraćali i po njima su katkad ulice u kojima su stanovali dobile ime (npr. ulica Galija u Krku). U izvješćima raznih bratovština u Dubašnici, zabilježeno je da su mnogi stradali na moru i da nema tko obrađivati zemlju.
Za vrijeme druge austrijske vladavine (1813.- 1918.) počinje s radom Pučka škola, 17. ožujka 1846. godine. Prvi su joj učitelji bili domaći svećenici. Nova škola gradi se 1900. i nekoliko je puta nadograđivana. Jedan od najvažnijih događaja 19. st. za Dubašnicu je gradnja nove župne crkve. Središte iz davno izumrlog sela Dubašnica, prelazi u Bogoviće gdje se gradi nova crkva sv. Apolinara, 1857. godine. Na prijašnjem je lokalitetu danas zvonik i Staro groblje.
Težak život, strah, odlasci na ratište te velika glad zbog suše, obilježili su razdoblje Prvog svjetskog rata na Krku, da bi talijanska okupacija (1918. -1921.) bila najteže razdoblje u krčkoj povijesti. Vrijeme između dvaju svjetskih ratova obilježilo je iseljavanje iz Dubašnice, posebice iz unutrašnjih sela gdje su bile brojne obitelji, a trgovina drvom, poljoprivreda i stočarstvo nisu mogli zadržati sve ljude kod kuće. Iseljavalo se u Ameriku, Kanadu, Južnu Ameriku – posebno u Brazil, Urugvaj, u Montevideo. Gospodarska kriza 1929. dovela je natrag mnoge otočane. Oni su 30-tih godina gradili svoje kuće s prepoznatljivim arkadama ispod prozora. U vrijeme Drugog svjetskog rata, raspadom Kraljevine Jugoslavije i uspostavom NDH, zavladao je strah od ponovne talijanske okupacije, što se i dogodilo. Narod se morao snalaziti kako je mogao. Uprava je bila talijanska, u školama se govorilo talijanski, a hrvatski učitelji gube posao, svećenici nisu uživali naklonost. No, čekalo je još veće iskušenje kad je došla njemačka vojska. Poslije partizanskih diverzija, provodila bi stalne racije, otimala blago i hranu. Godine 1945., 17. travnja, doplovila je partizanska desantna postrojba i na području Dubašnice razbila njemačka uporišta. Napokon je cijeli otok oslobođen od okupatorskih postrojba. Nažalost, taj je rat oduzeo 39 života iz Dubašnice. U Domovinskom ratu Dubašnica je udomila brojne izbjeglice i prognanike iz Slavonije te pokazala veliko srce u brizi za njih. Od materijalne i duhovne pomoći, do organizirane školske nastave za njihove učenike. Šest mladih života, hrvatskih branitelja, stradalo je na bojištu, ili od posljedica ranjavanja.
Za Dubašnicu je važna činjenica koja je u državotvornim temeljima Republike Hrvatske. . U Malinskoj su, u hotelu Palace, (nekadašnjoj perjanici hotelskog kompleksa Haludovo) istaknuti pravni stručnjaci napisali Nacrt prvog hrvatskog Ustava, koji nosi nadnevak od 15. kolovoza 1990. godine.