Područje Dubašnice naseljavaju Hrvati koji su na Krk došli krajem VI. st. ili početkom VII. st. kad su naselili i susjedno kopno. Otok Krk je jako blizu kopna tako da prijelaz na njega nije bio težak. Ipak, ovo područje zapadnog dijela otoka znatnije naseljava ondašnji krčki knez Ivan VII. Frankopan, u razdoblju od 1451. do 1463. godine. On dovodi svoje povjerljive ljude, pastire s Velebita, Morlake (Vlahe) koji potječu s područja današnje Rumunjske. U većini su oni bili izbjeglice koje su bježale pred turskom opasnošću što se u ono doba nadvila nad Balkanom. Dio se tih doseljenika nastanio na širem području, oko crkve sv. Apolinara. To je bilo središte, danas izumrlog sela Dubašnica.
Ime je Dubašnica dobila po dubu, arhaičnom nazivu za hrast, što je i razumljivo jer su ovdje brojne šume hrasta medunca (quercus pubescens). Godine 1480. ovo se područje, u upravnom smislu, odvaja od Kaštela u Omišlju i formira u samostalni Komun (Kaštel) Dubašnica.
POLJOPRIVREDA
Dubašljani su bili poljoprivrednici i poljoprivreda je predstavlja osnovni izvor njihovog prihoda. Obrađivali su male parcele zemlje koje su ogradili suhozidom. Zbog konfiguracije tla, zemlja se, uglavnom, obrađivala ručno, no upotrebljavao se i alat, specifičan za ovaj kraj. Poseban alat ovog kraja je pikun, motika, mejkača, capun, rankun, kopanj i rogulja. Duboku zemlju obrađivali su pomoću volova (goveda) koji su vukli ralicu i zubaticu, u novije vrijeme je to plug.
U dubokoj zemlji sadile su se uglavnom žitarice. Primjerice, godine 1956. žitarice su bile zasađene na prostoru od 160 ha, sijala se najviše pšenica, ječam, kukuruz i sirak. Posebna mjesta bila su gumna u kojima se žito vršilo. Svaka druga kuća imala je svoje gumno, koje je ovdje, u ovom kamenjaru pravo vrijedno djelo pučkog graditeljstva.
Žitarice su se mljele u domaćim žrvnima na ruke, okrećući kameno kolo pomoću mune (drvene ručke).
MASLINARSTVO
Maslinarstvo je nekad ovdašnjim ljudima predstavljalo veliki izvor dobiti. Dubašnica je 1850. godine imala desetak toševa za mljevenje maslina. Iz svojih toševa dobivala je čak 700 barila ulja(1 barilo = 66 litara). Jedan se dio ulja koristio za svoje potrebe, a ostalo se izvozilo jedrenjacima u Trst, Veneciju, Chioggiu, Bakar i Rijeku.
Na području općine Malinska-Dubašnica uzgajale su se, uglavnom, domaće sorte maslina, čije je ulje izvanredne kakvoće. Te sorte su drobnica, plominka (slatka), slivnjača, krčka debela i rosulja.
Danas je maslinarstvo u porastu. Prilikom podizanja novih nasada, sade se i uvozne sorte iz Italije, leccino i pendolino.
VINOGRADARSTVO
Biskup Petar D.Calore (1713.-1727.) godine 1715. ističe bogatstvo otoka Krka, nazivajući ga „Isola d’oro“ (Zlatni otok), a posebno Dubašnicu zbog plodnosti zemlje te dobrog i traženog vina. Najveći je zamah vinogradarstva iza Prvog svjetskog rata. U Dubašnici raste domaća loza brajdica i žlahtina, a ima nešto i američke loze. Postoje zapisi koji navode da je u Dubašnici raslo 261.425 čokota vinove loze. Dubašljansko vino je lagano i pitko i svakoj je obitelji bilo redovit izvor prihoda.
Danas je vinogradarstvo potpuno zapušteno, a na području općine postoje još samo dva ili tri vinograda. Ozbiljnije se vinogradarstvom i proizvodnjom vina bavi samo stanovništvo općine Vrbnik, na sjeveroistočnom dijelu otoka.
STOČARSTVO
Jedna od najjačih grana privrede bilo je stočarstvo. Uzgajali su se volovi (goveda), za rad u poljoprivredi. S njima se obrađivala zemlja, okretao se kameni toš (mlin) za mljevenje maslina. Služili su za prijevoz tereta u vozovima, kod izvlačenja drva iz šume i kamena za gradnju kuća, štala, suhozida i gromača. Osim njih, držale su se i krave mljekare. Ovce su najrentabilnija stoka. Stoga nije čudo što je svaka obitelj imala “trpelu“ ovaca koje su pasle po privatnim parcelama. Ljeti bi ih vodili u komun (državna zemlja) na zajedničku ispašu u Gradinu. Ovčarstvo se zadržalo do danas. U Dubašnici se, tradicionalno svake godine, njeguje običaj koji je star barem 150 godina. To je – Sensa (Spasovo). Tom se prigodom mladići – pastiri utrkuju za sir. Seoski glavar ocjenjuje utrku i dijeli nagradu.
RIBARSTVO
Ribarenjem su se, u ranije doba, bavili isključivo redovnici samostana sv. Magdalene u Portu. Kad su današnji Portani, iz sela Dvorani prešli živjeti uz more, fratri su ih učili ribarenju. Stanovnici Porta i Vantačića imaju primat u ribarenju, dok se ljudi iz Malinske time bave tek u novije doba.
Ribari su bili organizirani u male „kumpanije“. Otisnuli bi se od obale u malim ladvama (barčice izdubljene iz debla jednog hrasta), lovili noću, uz pomoć svjetla. Svjetlo su dobivali paleći na provi drvo smreke.
Kasnije su se u tu svrhu upotrebljavale karbidne i petrolejske svijeće. Nakon toga u upotrebu dolaze mreže i vrše.
SUŽIVOT S KAMENOM
Na ovoj je zemlji puno kamena. On se ručno odvajao i u kopanjima nosio na hrpe. Tako je bio nagomilan u gromače, koje su i danas dio autohtonog krajobraza. Time su se dobivale parcele čiste plodne zemlje. Bolji i veći komadi kamena koristili su se u graditeljstvu ili su njima ograđivali parcele. I danas na svakom koraku vidimo suhozide i duplice. Gradile su se mošunje i stube, kao i kamene kuće i štale za stoku.
Mošunje su kamene nastambe koje su pastirima služile za čuvanje ovaca i mužnju. U njih bi se pastiri sklonili u slučaju nevremena. Stube su bile dio suhozida i služile su kao prolaz između dviju parcela, ili kao ulaz u parcelu. To je uski prolaz između dva uspravna kamena, razdvojena za širinu čovjekove noge, kroz koji ovca ili druga sitna stoka nije mogla proći.